U Tihanji kod Gruda živi manje od tisuću stanovnika, i taj broj svake godine pada. Vršnjaci, komšije, familija — gotovo svi su otišli u Njemačku, Austriju ili Švicarsku. Ranko Kodlić Roki, mladi farmer koji je dobro poznavao tu listu odlazaka, svjesno je izabrao suprotno. Imao je prilike — nudila mu se Njemačka, čak i Amerika. Odbio je sve i ostao na djedovini, na plastenicima koje je djed počeo prije četrdeset godina.
Danas, zajedno sa ženom i bratom Šurom, Kodlić godišnje proizvede 150.000 sadnica povrća. U ponudi ima trinaest sorti paradajza, papriku, tikvice, bamiju, slatki krumpir, mini lubenice i starinski melanzani kojeg više gotovo niko ne uzgaja u ovom kraju. Uzgaja i začinsko bilje — bazilik i mentu. Sve bez kemije, sve ručno — svaka sadnica posađena u svojoj čašici i pribijena dva do tri puta. Nikakav stroj, kaže Roki, to ne može zamijeniti.
Na tržnicama u Tomislavgradu, Posušju, Livnu i Grudama, kupci ga čekaju već u aprilu i rezervišu sadnice unaprijed, strahujući da ih ne pregaze drugi. No ono što nitko nije predvidio jest da mu sve češće dolaze kupci s njemačkim tablicama. Iseljenici koji su ljeti svratili kući znaju da je Rokijevo domaće i pravo, pa pune gepek i voze sadnice — i povrće — nazad u Njemačku. Bez ikakve planirane ironije, čovjek koji je odbio dijasporu, hrani dijasporu.
Radni dan počinje u pet ujutro, jer biljke treba zaliti prije nego sunce ojača kako ne bi pokupile bolest. Završava se nekad u četiri popodne, nekad u ponoć, ovisno o sezoni. Uz Rokija rade brat, otac, majka i žena, koju je, kako sam kaže kroz smijeh, "ušpijao iz grada u selo". Od šestero djece u obitelji, Roki je jedini koji je ostao — i jedini kojeg je od malena zanimalo što se sadi, koje su sorte, hoće li uspjeti. Ostali nisu krivi, kaže mirno, tako je kako je.
Otvorio je OPG, ispunio sve potrebne papire i čekao. Rezultat: ni jedna kuna subvencija, ni jedan poticaj, ni jedan telefonski poziv iz općine da provjere šta radi jedini mladi farmer u cijelom kraju. "Tu neku sreću nisam imao," kaže Kodlić bez ljutnje u glasu — a upravo ta odsutnost ljutnje govori više od svake optužbe. Čovjek koji hrani pola kantona toliko je navikao na ignoranciju institucija da je više ne doživljava kao nepravdu, nego kao loše vrijeme — dođe, prođe, ništa ne možeš.
Dvojica njegovih najmlađih — jedno u prvom razredu, drugo od tri godine — možda će jednog dana nastaviti posao. Hoće li? Roki zastane. "Vidi se od malena ko je za što," kaže. "Mene je uvijek zanimalo. Ostalu braću nije." Odgovor ostavlja otvoren, kao što ostavlja otvorena i vrata plastenika koji svako jutro dočekuje svitanje bez ičije pomoći osim vlastite obitelji.
Rokiju nije najteže ni posao, ni suša, ni to što ga država ne vidi. Najteže mu je, kaže, kad neko dođe, pogleda plastenike i ne može vjerovati da je sve to uradio neko mlad. "Jedno to mi je teško. Sve ostalo je lako." U selu koje nestaje, on gradi nešto — i još uvijek mora dokazivati da je moguće biti mlad i ostati u Bosni.
