Maj je, prema riječima jedne švedske umjetnice čiji je video nedavno privukao pažnju, mjesec kontrasta — tjeskobe i radosti, stvaralačkog pritiska i trenutaka zahvalnosti. Ali ono što se u njezinom svjedočanstvu ističe iznad svega jest odnos prema prirodi, vrtu i jezeru. Kada joj postane teško, izlazi napolje, stavlja ruke u zemlju i uzima dah. Za stotine hiljada Bosanaca rasutih po Europi i svijetu, ta priča nije nimalo strana.
Samo su detalji drugačiji. Umjesto jezera — dvorište u Stokholmu, balkon u Beču ili prozor s pogledom na ulicu u Minhenu. Umjesto bošnjačke livade — kakav god komadić zelenila uspiju pronaći u urbanoj svakodnevici. Ali osjećaj koji leži ispod svega toga ostaje isti: tiha, uporna čežnja za mjestom gdje je lakše disati.
Mnogi iz dijaspore poznaju to jutarnje buđenje s mislima na kafu iz džezve, na zvuk česme u dvorištu, na miris lipe. Poznaju i suprotnost — pritisak radnog dana, rokova, "života tamo", koji ih drži prikovanima za sadašnjost i ne ostavlja prostora za ono što srce traži. Kao i umjetnica o kojoj govorimo, i oni svakodnevno balansiraju između dužnosti i želje.
Jedan od simboličnih trenutaka u njezinom videu jest nalazak prstena u zemlji vlastitog vrta — predmeta stranog porijekla, a ipak srebrnog i sasvim stvarnog. Taj prizor neodoljivo podsjeća na iskustvo dijaspore. Mnogi se vraćaju kućama predaka i nailaze na tragove prošlosti koje nisu očekivali — staru fotografiju u ladici, zaboravljeno pismo, priču koju im stariji rođaci ispričaju prvi put nakon decenija. I postavljaju ista pitanja: Čije je ovo? Što znači? Pripada li meni?
Ključni trenutak dolazi kada umjetnica kaže da si je, u periodu bolesti, obećala: kada ozdravim, otići ću. I ode. Jer povratak — bio on privremen ili trajan — zahtijeva upravo to: da si prije svega dopustimo da ga željimo. Da ne čekamo savršen trenutak, idealne uvjete ni punu sigurnost. Da jednostavno krenemo.
Bosanska dijaspora to dobro zna. Jedni se vraćaju da posade vrt na parceli koja je godinama stajala pusta. Drugi da otvore malu galeriju, café ili zanatsku radionicu u gradu iz kojeg su otišli. Treći dolaze samo na nekoliko sedmica — da prenoće u kući gdje im je mirnije, da popiju kafu s komšijom, da čuju jezik koji im nigdje drugdje ne zvuči jednako. Svaki od tih povrataka, makar i kratak, nosi svoju vrijednost.
Svi oni, kao i ova umjetnica, otkrivaju istu istinu: tuga i radost ne dolaze odvojeno. Strah i ljepota žive jedni uz druge. "Joy and sorrow, beauty and struggle so often exist side by side" — rečenica je to koju je lako prevesti, ali koju se najdublje razumije tek iskustvom.
Ljeto dolazi. Vrtovi se sade, izložbe pripremaju, porodice planiraju posjete. Za one koji već neko vrijeme čuju tihi unutarnji poziv — možda je upravo ovo godina da se na njega odgovori. Ne sutra, ne "kada bude bolje" — nego sada, dok zemlja poziva i srce odgovara.
