Bosna i Hercegovina stekla je kandidatski status za članstvo u Evropskoj uniji 2022. godine, što je tada dočekano sa značajnim optimizmom u pogledu ubrzanja reformskih procesa i napretka prema punopravnom članstvu. Taj historijski korak trebao je označiti prekretnicu u dugogodišnjim naporima zemlje da se približi evropskim standardima vladavine prava, demokratije i ekonomske stabilnosti.
Međutim, višegodišnji optimizam sve se više suočava sa stvarnošću. Prema dostupnim analizama, Bosna i Hercegovina nije ispunila čak 113 reformskih obećanja koja su bila uvjet ili pratnja kandidatskom statusu. Politička nesuglasja između entiteta i institucija, kao i duboka institucionalna fragmentacija, i dalje predstavljaju glavne prepreke provedbi ključnih reformskih obaveza koje EU zahtijeva od Sarajeva.
Pregovori o pristupanju su usporeni upravo zbog kroničnih blokada unutar složenog ustavnog uređenja zemlje. Podjele između Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, ali i unutar samih entiteta, onemogućavaju postizanje neophodnog konsenzusa oko temeljnih reformi u oblasti pravosuđa, borbe protiv korupcije, organizovanog kriminala te usklađivanja zakonodavstva s evropskim propisima.
Evropska komisija u svojim godišnjim izvještajima o napretku redovno upozorava na nedovoljan tempo reformi u Bosni i Hercegovini. Ključne oblasti koje zaostaju uključuju reformu javne uprave, neovisnost pravosuđa, slobodu medija te funkcionisanje tržišne ekonomije. Bez mjerljivog napretka u ovim sektorima, otvaranje pristupnih pregovora ostaje upitno u kratkoročnoj perspektivi.
Institucionalna fragmentacija odražava se i u nemogućnosti da se usvoje zajednički zakoni i strategije na državnom nivou. Čak i kada postoji pritisak iz Brisela, domaći politički akteri često koriste ustavne mehanizme kako bi blokirali ili odgodili donošenje odluka neophodnih za evropske integracije. Ovakav obrazac ponašanja zabilježen je u brojnim reformskim oblastima tokom proteklih godina.
Stručnjaci koji prate proces proširenja EU upozoravaju da candidatski status sam po sebi ne garantuje automatski napredak ukoliko nije praćen konkretnom političkom voljom za reformama. Iskustva drugih zemalja zapadnog Balkana pokazuju da je put od kandidatskog statusa do punopravnog članstva dug i zahtjevan, te da ovisi o sposobnosti domaćih institucija da provedu suštinske promjene.
Za bosanskohercegovačku dijasporu, tempo evropskih integracija od izuzetnog je praktičnog značaja. Ubrzanje reformi i eventualno članstvo u EU donijelo bi slobodu kretanja, olakšan pristup evropskom tržištu rada, veće strane investicije i poboljšanje vladavine prava — faktore koji direktno utječu na ekonomske prilike i kvalitet života u zemlji. Zastoj u integracijskom procesu, naprotiv, produžuje period neizvjesnosti i usporava razvoj koji bi mogao privući povratnike i investicije iz dijaspore.
Bosna i Hercegovina tako ostaje na raskrsnici između deklarativne opredijeljenosti za EU i stvarnih rezultata na terenu. Hoće li politička klasa uspjeti prevladati unutrašnje podjele i ispuniti preostalih 113 obaveza, pitanje je koje će obilježiti naredne godine na putu prema Briselu.
