Dok njeni vršnjaci traže prilike po gradovima ili inozemstvu, Emina Čadić ostala je na planini iznad Bugojna i izgradila farmu od koje se živi. Dvadesetak krava, junad, bikovi, ovce, koze, konj, kokoši, patke, guske i golubovi — to je danas njeno imanje, njezin posao i, kako sama kaže, njezin identitet.
Emina je odrasla uz stoku. Prvog bika, po imenu Garči, zavoljela je još kao djevojčica. Godinama je pratila koride — tradicionalne borbe bikova duboko ukorijenjene u kulturnom i društvenom životu centralne Bosne — ali ih je napustila prije nekoliko godina. Razlog nije bio bik, nego publika. "Kad se žensko pojavi... razumjet će me neki," rekla je, ne dodajući ništa više. Nije ni morala.
Na imanju radi uz oca i amidžu, koji su joj bili prvi učitelji, te brata i sestru koji "uskočuju kad treba". Otac je uspio nagovoriti i ženu iz grada da dođe na selo. Svaki dan krave same odlaze na ispašu na zijametu — planinski pašnjak iznad Bugojna — i same se vraćaju predvečer. "Kad dođu sve žive i zdrave, svi na broju — to me usreći," kaže Emina.
Sistem koji je porodica izgradila rezultat je promišljene optimizacije. Ranije su mlijeko predavali mljekari, no prešli su na sistem "krava-tele", koji se pokazao isplativijim. Starije krave prodaju, mlađe junice zadržavaju i šire stado. Nedavno su nabavili ovce i počeli uzgajati koze, a u planovima je i nabavka magarca. Telad se pušta pod krave ujutro, muža ide predvečer, a veterinarski pregledi obavljaju se redovno. "Mora se pažnja posvećivati da bi krava bila zdrava i mirna," ističe Emina.
Posebno je upečatljiv poslovni pristup njezina oca pri prodaji stoke. Svakom kupcu nudi nesvakidašnju garanciju: "Vodi mjesec dana, probaj, i onda mi plati." Takav pristup, kako kažu poznavatelji, bolje govori o kvaliteti životinje nego bilo koja potvrda.
Najteži dio posla, kaže Emina, jeste sijeno — košnja, valjanje i nošenje pod ljetnim suncem. To je odgovor koji daje svaki stočar u Bosni. No sve ostalo smatra savladivim, a slobodno si zna organizovati i odmor. "Koliko sebi splaniram, toliko mogu imati," kaže, napominjući da ponekad izađe s drugaricama na kafu.
Svakodnevni rad na farmi Emina bez zadrške objavljuje na TikToku i Instagramu — muža krave, hranjenje teladi, rad sa sijenom. Komentari dolaze razni. Neki ohrabrujući, neki podcjenjivački. "Ne bi ja to, ne bi ovo, ne bi ono," prepričava reakcije, pa dodaje mirno: "Ali ovo je častan posao."
Kad je pitaju je li ikad poželjela grad, odgovara kratko: "Teško." Pa doda: "Zavoli se. Uđe u krv." Na selu nikad nije ni razmišljala o odlasku, a onima koji to rade šalje jasnu poruku: "Došlo je jako lijepo vrijeme za stočarstvo. Preporučila bi svakome. Ovdje sigurno ne možeš propast."
Što se tiče državnih poticaja, porodica Čadić ne krije razočaranje: subvencije su ostale na istom nivou dok su cijene mesa i repromaterijala porasle. Snašli su se sami, bez pomoći koja bi napravila stvarnu razliku. "Može se živjeti od stočarstva," zaključuje Emina. "Samo ko hoće raditi, ko ima volje."
Na kraju razgovora, u osvijetljenoj štali, Emina pokazuje svoju omiljenu kravu — Garu, koju joj je ostavila pokojna nena. Mirna je, čista, svi je vole. Ipak, i Gara je na prodaju, jer ima dovoljno mladih junica da nastavi. Starije idu. Mlađe ostaju. Kao i Emina — na planini iznad Bugojna, gdje krave same dolaze kući i gdje jedna mlada žena kaže bez trunke zadrške: "Ja sam najponosnija."
