U februaru 2025. godine porodica Ahmetlić iz Tešnja najavila je prodaju svog udjela u Igmanu d.d. Konjic, najvećoj bosanskohercegovačkoj fabrici municije. Muharem Ahmetlić, vlasnik 24,71 posto dionica, i Ahmed Ahmetlić, vlasnik 5,18 posto dionica, ponudili su ukupno 29,9 posto dioničkog kapitala po cijeni od 200 konvertibilnih maraka po dionici — ukupno 34,6 miliona KM. Najava je privukla pažnju tržišta i medija, a čekali su se ozbiljni kupci.
Prodaja se, međutim, nije dogodila. Umjesto izlaska, braća Ahmetlić su u aprilu i maju 2025. godine napravila suprotan potez — ušla su u Nadzorni odbor kompanije i time povećala svoju glasačku moć. Izmjenom Statuta, Nadzorni odbor je proširen sa tri na pet članova. Vlada Federacije BiH, kao vlasnik 51 posto dionica, zadržala je tri mjesta, dok su dva mjesta pripala privatnom kapitalu — u praksi porodici Ahmetlić. Time su stekli 40 posto glasačke moći u najvišem upravljačkom tijelu. Dionice su ostale na skrbničkom računu u banci, vlasništvo nije preneseno, ali politički uticaj vidno je narastao.
Dok su Ahmetlići oklijevali, drugi dioničari djelovali su odlučnije. Investicijski fond OIF Lilium Global u potpunosti je napustio Igman u oktobru 2025, prodavši sve dionice slovenskom investicionom fondu. Taj potez uslijedio je neposredno nakon što je Igman u septembru 2025. obustavio proizvodnju zbog blokade opskrbe barutom iz Srbije. Nasuprot tome, CROBIH Fond d.d. Mostar ušao je u vlasničku strukturu — u martu 2025. kupio je dionice za 720.000 KM, upravo u trenutku kada su Ahmetlići razmatrali izlazak.
Koncem 2025. i početkom 2026. godine obznanjen je puni obim financijskih teškoća Igmana. Kompanija je zabilježila gubitak od 15,3 miliona KM, što je najveći minus u posljednjem desetljeću. Prihod od 197 miliona KM nije bio dovoljan za pokrivanje rashoda. Tome su doprinijeli američki carinski nameti od 30 posto, koji su zatvorili tržište koje je činilo više od četvrtine ukupnog izvoza, zatim potpuna obustava uvoza baruta iz Srbije te negativne kursne razlike od oko 6,4 miliona KM uzrokovane padom dolara.
Ostaje otvoreno pitanje zašto prodaja nije realizovana. Jedna od mogućnosti jest da tržište nije prihvatilo cijenu od 200 KM po dionici, s obzirom na to da su problemi kompanije bili sve vidljiviji. Druga mogućnost tiče se strateškog proračuna: ulaskom u Nadzorni odbor Ahmetlići su stekli pravo veta na sve odluke koje zahtijevaju dvotrećinsku većinu, što je oblik moći koji gotovo 35 miliona KM ne može kupiti. Vrijedi napomenuti i da porodica Ahmetlić kontroliše Hifa Petrol, jedan od najvećih privatnih lanaca benzinskih pumpi u BiH, što sugerira dugoročni interes za zadržavanje uticaja u strateškim industrijama.
Slučaj Igmana nudi nekoliko praktičnih pouka za investitore i dijasporu koja prati bosansko tržište. Najava prodaje i realizacija prodaje dva su potpuno različita događaja — Ahmetlići su najavili, ali nisu izveli transakciju. Ulazak dioničara u upravljačke strukture u trenutku krize može značiti vjeru u mogućnost preokreta, ali i nedostatak boljih opcija, a nijedno od ta dva scenarija ne ohrabruje male dioničare. Pravi institucionalni izlazak, poput onoga koji je izveo OIF Lilium Global, odvija se tiho i bez konferencija.
Igman je najavio potpunu reorganizaciju uz potragu za novim tržištima i alternativnim dobavljačima baruta. Ahmetlići i Vlada FBiH zajednički sjede u Nadzornom odboru. Prema svemu sudeći, budućnost nekada najvećeg bosanskog izvoznika municije odlučivat će se u upravnim salama, a daleko manje na slobodnom tržištu.
