Zamijeniti ciljeve bruto domaćeg proizvoda mjerama blagostanja zvuči privlačno, no malobrojne zemlje koje su taj pristup zaista pokušale uvesti polako se povlače od te ideje.
Zack Polanski, lider britanske Zelene stranke, održao je svoj prvi veliki ekonomski govor u Londonu u martu. Izjavio je da bi vlada Zelenih ukinula ciljeve rasta bruto domaćeg proizvoda i umjesto toga ocjenjivala vlastiti uspjeh prema tome koliko doprinosi poboljšanju kvaliteta života građana.
Ideja o zamjeni BDP-a alternativnim mjerama ekonomskog napretka nije nova. Ekonomisti i kreatori politika već desetljećima raspravljaju o ograničenjima BDP-a kao jedinog pokazatelja ekonomskog zdravlja neke države. BDP mjeri ukupnu vrijednost roba i usluga, ali ne uzima u obzir nejednakost, ekološku štetu, niti subjektivno blagostanje stanovništva.
Ipak, praktična primjena alternativnih okvira pokazala se izuzetno teškom. Novi Zeland bio je jedna od prvih zemalja koja je pod vodstvom tadašnje premijerke Jacinde Ardern uvela takozvani "Wellbeing Budget", proračun usmjeren na blagostanje, 2019. godine. Taj je pristup privukao globalnu pažnju i pohvale progresivnih ekonomista, no kasniji politički razvoj u zemlji pokazao je da se fokus vratio prema tradicionalnim ekonomskim pokazateljima.
Slična iskustva zabilježena su i u Škotskoj te Islandu, koji su bili dio mreže zemalja predvođenih tzv. Wellbeing Economy Governments inicijativom. I u tim slučajevima, pritisci vezani uz inflaciju, troškove života i fiskalne deficite primorali su vlade da se vrate konvencionalnijem ekonomskom planiranju temeljenom na BDP-u.
Kritičari alternativnih mjera blagostanja ističu nekoliko ključnih problema. Prvo, blagostanje je teško jednoznačno definirati i mjeriti, što otežava postavljanje konkretnih, provjerljivih ciljeva. Drugo, bez jasnih numeričkih ciljeva, vlade gube instrument za javno opravdavanje budžetskih odluka. Treće, međunarodne finansijske institucije, tržišta obveznica i investitori i dalje prate BDP kao primarni pokazatelj kreditne sposobnosti i ekonomske snage neke zemlje.
Zagovornici pristupa usmjerenog na blagostanje odgovaraju da BDP kao mjera ima ozbiljnih mana. Ekonomska aktivnost nastala kao posljedica prirodnih katastrofa, bolesti ili kriminala povećava BDP, iako jasno šteti društvu. S druge strane, neplćeni rad u domaćinstvu, volontiranje i ekološke usluge prirodnih ekosistema uopće se ne bilježe u tradicionalnim nacionalnim računima.
Na nivou Evropske unije rasprave o tzv. "beyond GDP" pristupu traju već godinama, a Eurostat kontinuirano razvija dopunske statističke pokazatelje koji prate kvalitet života, nejednakost i ekološku održivost paralelno s klasičnim makroekonomskim podacima. Međutim, ti pokazatelji zasad ostaju informativni alati, a ne operativni ciljevi ekonomske politike.
Za sada se čini da je politička realnost snažnija od teorijskih argumenata. U uvjetima ekonomskih pritisaka, birači i tržišta i dalje zahtijevaju odgovore izražene u klasičnim ekonomskim terminima — rastu, zaposlenosti i inflaciji — što vladama ostavlja malo prostora za radikalni odmak od BDP-a kao centralnog cilja.
