Tešanj, Zenica, Bugojno — gradovi u kojima firme isporučuju komponente za BMW i Porsche — u prvom tromjesečju 2026. bilježe rekordne narudžbe. Menadžeri govore o novim ugovorima, novim proizvodnim linijama i rastućoj potražnji za inženjerima. Izvoz auto-dijelova bh. kompanija nastavlja pozitivan trend, a Njemačka ostaje najznačajnije tržište.
Stotinak kilometara dalje, slika je posve drugačija. U rudnicima koji snabdijevaju termoelektrane, pad vađenja uglja i lignita od 23,1% nije apstraktna statistika. Samo u Rudniku Banovići, najvećem ugljenokopu u Bosni i Hercegovini, zaposleno je oko 2.600 radnika, a čitave porodice i općine organizirane su oko tih pogona već generacijama.
Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine (BHAS) objavila je preliminarne podatke za mart 2026. koji pokazuju kumulativni pad industrijske proizvodnje od 5,9% u prvom tromjesečju godine. Brojka je tehnički tačna, ali u praksi gotovo beskorisna za svakog ko želi razumjeti stvarno stanje u privredi. Ona u jedan procenat sabira uspjehe i neuspjehe, rast i raspad, industriju budućnosti i industriju koja polako nestaje.
Od januara 2026. na snazi je CBAM — evropski mehanizam karbonske granice (Carbon Border Adjustment Mechanism) — koji uvoznike u Europsku uniju obavezuje da plaćaju certifikate za ugljenik sadržan u emisijama uvezenih proizvoda. Za bh. izvoznike iz energetski intenzivnih sektora, poput rudarstva i teške industrije, to je novi i rastući trošak koji će se s godinama povećavati. Za automobilski sektor koji već proizvodi komponente kompatibilne s električnim vozilima, taj mehanizam predstavlja marginalan problem.
Ova dva industrijska svijeta koegzistiraju u istom statističkom izvještaju, u istoj državi, ponekad u istom gradu. Dok jedni potpisuju nove ugovore s njemačkim proizvođačima automobila, drugi se suočavaju s neizvjesnom budućnošću u sektoru čiji su dani, prema mišljenju većine ekonomista i energetskih stručnjaka, odbrojani.
Energetska tranzicija prema niskougljičnoj ekonomiji nije više pitanje hoće li doći — ona je već u toku. Pravo pitanje, koje bh. vlasti još nisu javno i konkretno razradile, jeste ko će tu tranziciju platiti i postoji li ikakav ozbiljan plan da tu cijenu ne plate isključivo radnici koji nemaju alternative. Rudarski radnici, za razliku od inženjera u automobilskoj industriji, nisu lako preučljivi na nova zanimanja, a regije u kojima žive često nemaju diversificiranu privrednu strukturu koja bi mogla apsorbirati višak radne snage.
Za bosanskohercegovačku dijasporu čiji srodnici rade u jednom od ta dva sektora, statistički podaci dobivaju sasvim konkretno značenje. Onima čije su porodice vezane za automobilsku industriju budućnost izgleda stabilno, čak i obećavajuće. Onima čiji su najmiliji zaposleni u rudnicima ili termoelektranama, isti izvještaji donose neizvjesnost — bez jasnog odgovora šta dolazi nakon uglja i kada.
